Ljubav I hrana. Orijentlana riza sa narom, bademima I susenim paradajzom

IMG_0464

Da li zaista ima smilsa da slavimo ljubav samo jedan dan u godini? Da li zaista ima smisla da slavimo samo onu ljubav, koja se tice dvoje ljudi? Sta ima vise smisla: da slavimo ili da zivimo ljubav? Ako vec mora da je slavimo, zar ne bi trebalo da je slavimo svaki dan?

Da li vi volite ono sto jedete? Da li poznajete dobro vasu hranu? Da li ste zahvalni na njoj, prije nego sto je stavite u usta? Da li vama, vasem tijelu I umu, ta hrana cini dobro? Mislite li da je ona lijepa? Ili vam se svidja samo onaj trenutak culnog zadovoljstva, dok je konzumirate? Volite li njen miris? Teksturu? Provodite li dovoljno vremena sa njom? Da li ste dovoljno povezani, da bez straha mozete da je podjelite sa drugima? Da li biste mogli zivjeti bez nje?

IMG_0450

Na svom putu otkrica, nas brilijantan um nas je cesto znao dovesti u slijepu ulicu. Tako smo poceli da pravimo stvari koje nam uopste nisu potrebne, ili stvari ciju cemo funkciju kasnije perfidno izobliciti: plasticnu hirurgiju, barut, internet,… I pribor za jelo. Pitam se, da li je pribor za jelo izum kojim je pocelo nase otudjenje od hrane koju unosimo u sebe. Imperijalisticka evropa je ranije rado (a I dan danas) dokazivala svoju moc forsirajuci sopstvena pravila, kako bi uspjesno razdvojila velike igrace od malih. Kraljeve od robova. Muskarce od zena. Bijelo od crnog. Bogato od siromasnog. Boga od covjeka. U zonu komfora bi se moglo uci samo ako se postuju pravila igre. Ako neko ne bi mogao, ili bi cak odbio da ucestvuje u igri, bio bi zigovan kao partibrejker I za tili cas bi se njegovo ime pojavilo na crnoj strani liste kraljevskih gostiju. Izmisljajuci razna pravila, ljudi su sinhronizovano poceli da razvijaju I osjecaj pripadnosti, ili nepripadnosti. Oni koji nisu mogli, ili nisu znali kako da koriste pribor za jelo, primorano bi se vratili odakle su dosli, ili bi ostali da jedu u kraljevom podrumu, zajedno sa njegovim ostalim, po pravilu inostranim, slugama.

IMG_0443

Ali, kultura se razvija I mi mozemo pokusati zivjeti jednaki I u miru, ako pocnemo da postujemo I prihvatamo nepregledan horizont obicaja I pravila, koje raznolike kulture sa sobom nose. Mi, koji zivimo na sjevrnom ili zapadnom dijelu planete, smo svjesno odlucili da za jelo koristimo pregrst alatki (od metala, zlata ili srebra). Veliki dio Azije je izabrao stapice. Ali postoji jos nekoliko dijelova ove divne planete, gdje ljudi I dalje jedu rukama: to su neki dijelovi Afrike, Indija, Nepal, Indonesija I mnoge arapske zemlje. Ljudi iz ovih oblasti su, bez sumnje, daleko vise povezani sa hranom. Dok se mi osjecamo uzdignuto I elegantno koristeci metalne instrumente uz svaki obrok, oni imaju mnogo culniji odnos sa hranom. Indijci vjeruju da je hrana nesto znatno uzvisenije od nesvjesnog unosenja proteina I masti. Za njih je obrok konkretan cin, koji bi trebalo da zaposli sva nasa cula, nesto kao duhovni ritual (za mene isto, da nisam mozda Indijka?!). Ove kulture takodje imaju svoja pravila: jede se samo jednom (desnom) rukom. Lijeva je “prljava” I koristi se za ciscenje tijela. Ruke se zbog toga prije jela moraju detaljno oprati, ili, kao sto je slucaj u pustinjskim zemljama, izribati u pijesku. Ljudi jedu u grupama sluzeci se sa zajednicke plate, na kojoj se obicno nalaze riza, kus kus, przeno ili kuvano povrce, jako mekano meso I razliciti umaci. Zabranjeno je dvostruko umakanje u zajednicko jelo.

Imala sam drugara iz Nepala, koji mi je jednom prilikom pripremio tradicionalnu veceru iz njegove zemlje. Dok smo jeli sjedili smo na podu I tad mi je otkrio tajnu kako se graciozno jede rukama: hrana se uzima sa tri ili ponekad cetiri prsta (osim malog), a palac se pritom koristi da se hrana lagano ugura u usta, ali da palac ostane napolju. Za mene je ovo iskustvo bilo I ostalo nezaboravno. Nekoliko sati poslije vecere sam jos uvijek mogla da na prstima osjetim preostalu aromu hrane I tako ozivim sjecanje na predivne ukuse.

IMG_0453

Ne samo da bi trebalo da zapocnemo ljubavnu vezu sa hranom koju jedemo, vec hrana sama po sebi I te kako moze da priblizi dvoje ljudi. Kao sto je slucaj u romanu “Kuvar”, Martina Sutera: tamilski kuvar Maravan je majstor u spajanju starih tamilskih ukusa sa najnovijim kulinarskim mogucnostima molekularne kuhinje, koja na taj nacin postaje ljubavni afrodizijak. Dok Maravan priprema “ljubavnu hranu” za bogatu I cesto impotentnu, svajcarsku klijentelu, citalac ne otkriva samo u hrani senzualnu energiju koja spaja mnoge parove, nego I u nacinu kako se ona konzumira: sjedeci na jastucima koji su udobno aranzirani na podu, uz svjetlo svijeca, polako I sa rukama. Uzajamno hranjenje rukama je ljubavni cin (sjetite se samo odnosa majke I djeteta).

IMG_0459

Uopste nije jednostavno promjeniti obicaje u ishrani, koje njegujete cijeli zivot. Naravno da necete jesti rukama u nekom modernom restoranu u Parizu, Banja Luci ili u Cikagu. Necete, jer postujete vaseg domacina a I vasu pratnju. Takodje ne bi trebalo da trazite viljusku ako se nalazite u tradicionalnom marokanskom restoranu u Kazablanci. Ali kad ste sami kod kuce mozete koristiti sva cula dok jedete, ukljucujuci I culo dodira. Na taj nacin cete uci u potpuno novu dimenziju ljubavi prema hrani.

Ovaj recept sam razvila prilicno spontano, ali uz mnogo ljubavi. Moj muz je bio na desetodnevnom putovanju u Americi, pa sam na dan njegovog povratka bila rada da za njega pripremim nesto posebno, ali nisam znala sta, pa sam jendostavno kupila namirnice koje on voli: suseni paradajz, rizu, bademe, nar, svjeze zacine, masline… Rezultat je ova ocaravajuca orijentalna riza. Posluzila sam je naravno, bez pribora za jelo.

Dragi prijatelji, pocnite da volite vasu hranu! Svaki dan…

IMG_0463

Orijentalna riza sa narom, bademima I susenim

Sastojci (za vecu zdjelu):

500 g rize
1 nar
100 g susenog paradajza (suseni paradajz koji nije konzervisan u ulju je mnogo boljeg ukusa. Ali, ako nemate alternative koristite taj, ali dobro ocjedjen), isjeckan na komadice
50 g maslina (crnih), isjeckanih na komadice
50 g badema, preprzenih I grubo isjeckanih
Svezanj svjezeg persunovog lista, sitno isjeckanog
Svezanj svjezeg kopra, sitno isjeckanog
50 g susene brusnice
3 kasike prirodnog maslinovog ulja
1 kasicica bademovog ulja (po ukusu)
So, svjeze mljeveni biber I koja kap limunovog soka

IMG_0454

Uputstvo:

1. Prvo skuvajte rizu. Stavite rizu u serpu srednje velicine I pokrijte sa 1 L vode (kad kuvate rizu, uvjek koristite duplu kolicinu vode), poklopite I putite da prokuva. Kad voda pocne da kuva, smanjite temperaturu na najnizu I ostavite rizu da krcka oko 20min. Ne skidajte poklopac za to vrijeme!
2. Dok se riza kuva, preprzite bademe u rerni, oko 15ak min, dok ne dobiju zlatnu boju. Grubo ih isjeckajte I stavite u vecu zdjelu.
3. Isjeckajte druge sastojke (paradajz, masline, zacine) I dodajte ih bademima.
4. Ogulite nar I dodajte ga drugim sastojcima. Dodajte brusnicu.
5. Kad se riza skuvala (paznja! Riza ne bi trebalo da bude gnjecava ili vodenasta), dodajte I nju drugim sastojcima.
6. Preko svega pospite ulje, posolite, dodajte biber I iscjedite par kapi limunovog soka preko svega. Promjesajte RUKAMA I posluzite.

IMG_0461

 

 

 

 

This entry was posted in Common, Recipes and tagged . Bookmark the permalink.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>