Brazilska Mokeka u Nikolininom stilu

moqueca

Ja bih ipak razmislila dva puta prije nego sto bih brazilsku kuhinju proglasila losom, kao sto bi to mnogi New Age jogiji, foodiji, zeleni i ostala kompanija uradili. Brazilska kuhinja jeste bazirana na mesu, grahu, rizi i brasnu od manioke, a ove namirnice nisu svrstane u vrh piramide modernog nacina ishrane koji potpuno ignorise meso, ugljene hidrate i masnocu. Medjutim, prije nego sto negodujuci zakolutamo ocima kada nam neko ponudi fritirano pecivo od graha (usput: fritiranje je metoda osmisljena u Evropi, a ne u Americi) ili nabijemo arogantnu grimasu ispred lonca sa feijoadom, bilo bi dobro da istinski razumjemo zasto bi radije izabrali globalisovani i preskupi smuti od kelja i spiruline.

moqueca2

Mi smo bogati. Mi (barem zapadni dio nase planete) zivimo u izobilju. I mi nikada nismo bili gladni. Svi znamo sta je apetit, ali nemamo pojma kako je bolno kada se zgrci usukan i prazan stomak, kada glava pocne da halucinira od visemjesecne gladi i kada nas ta ista glad transformise u ono sto smo nekada bili- zivotinje. Italijanski istoricari, kao sto je Piero Camporesi, prenose tuzne i mracne hronike iz vremena kada je glad harala Evropom i pokosila stotine hiljada zivota. Ali, glad nije samo prica iz davnina koju smo zaboravili, ona je takodje nasa sadasnjost: Banglades, Indija, Argentina, Afrika.

moqueca3

Za razliku od prije 100, 200 ili cak 300 godina, kada su puna tijela stajala za bogatstvo nerada, a tezak rad formirao misice na tijelima sirotinje, danas je situacija obrnuta: salo pripada onima koji nemaju nikakav ili imaju posao koji ogranicava kretanje i uz to daje lose prihode kojima se moze kupiti samo nezdrava i visokokaloricna hrana (ali sjetimo se! Glad ne pita za vitamin Z. Hrana je hrana.). Sa druge strane, bogati rade neumorno i poste okruzeni izobiljem. Silno zelimo da unistimo to salo koje nas podsjeca na sve ono sto ne zelimo biti: siromasni, ruzni, bolesni, plodni, prozdrljivi. (Pa, onda onako sa visine prokomentarisemo kako se lako rjesiti prekomjerne tezine, treba samo zacepiti… Dok nas upravo taj tudji obim opominje na sopstvenu glad kojom smo stekli licni prosperitet). Zbog toga vjezbamo pilates ujutru, jogu navece, pijemo casu vode sa limunom za dorucak, svarimo vegansku kobasicu za rucak, a veceru preskocimo, ako mozemo. Ako nismo dovoljno disciplinovani onda se kaznimo jos jednom casom vode, ovog puta tople sa par listica svjeze nane.  Anoreksija, bulimija i razni poremecaji u prehrani skupljaju svoje zrtve koje ne zele samo da budu lijepe, ciste i zdrave (pa cak i besmrtne), vec i bolji ljudi. Naravno da mozemo, oh mi bezgresni, Bahijancima u lice doviknuti (citat) “mesozderi!!” i pritom se osjecati boljim ljudima nego sto oni jesu. Ali, nismo.

moqueca4

Joga nas (pored brojnih, divnih vjestina) uci kako da praktikujemo ahimsu ili ne-nasilje u svakom segmentu naseg zivota, sto naravno ukljucuje i ishranu. Kako bi smo ostvarili miroljubivu i harmonicnu komuikaciju sa okolinom, joga predlaze da se hranimo tako da ne ugrozavamo sebe, druge i prirodu. Ja istinski vjerujem da je praktikovanje miroljublja odgovor kojim bi svako trebalo da dokaze svoju grlatost. Istovremeno ne mogu da ignorisem cinjenicu da su vec stare indijske Vede i njihovi zapisi, koji su znacajno stariji od sutri (joga zapisi), u samom procesu jedenja uocili nesto neharmonicno, nasilno, ali isto tako nesto sto ne mozemo izbjeci ako zelimo da prezibimo. Kao svaki proces koji dopriosi unistavanju svijeta, jedenje (pritom je nebitno sta zarad lisnog opstajanja ubijamo:  biljke, ziotinje ili ljude) je za Vede (bilo) nesto kao metafizicko zlo. To zlo je bilo sveprisutno i prozimalo se kroz citavo njihovo poimanje svijeta, za razliku od danas kada nasilje ogranicavamo samo na aktove sa namjerom. I bas zbog toga je, barem po meni, pitanje o nenasilnom nacinu ishrane paradoks po sebi. Kako bi izbalansirali dobro i zlo, Vede su izmislile i praktikovale razne (zrtvene) rituale. Posto smo se mi nasim razvojem udaljili od bilo kakve forme kulta, postalo nam je nemoguce da vjerujemo u rituale. Umjesto toga poceli smo da bezobzirno ubijamo, masovno proizvodimo i nista vise ne zrtvujemo. Pitanje glasi: kako bi trebalo da izgleda moderni ritual objedovanja koji podrzava miroljubivu komunikaciju izmedju nas i nase okoline? Kako da prestanemo razvijati i manipulisati moc koju imamo nad hranom?

moqueca6

Mozda ovom mokekom? (Ako ne mozes ti u Brazil, moze Brazil tebi). Mokeka je brazilsko varivo, lagano kuvano u terakoti ili dubljoj, debeloj tavi. Recept je u originalu baziran na komadima svjeze ribe, paradajzu, luku, i korijanderu. Mokeka se sluzi uz kuvanu rizu i farofu (preprzeno brasno od manioke, pomjesano sa malo puta). Moj recept sam adaptirala Berlinu, zimi i vegeterijancima. Zasto mokeka? Zato sto je ovo jelo skolski primjer kako prilagoditi tradicionalnu hranu, bez obzira sa kojeg dijela zemaljske kugle, modernom okusu, potrebama i zeljama. Na primjer: Umjesto tropskog voca, povrca i ribe, ja sam upotrijebila zimsko povrce, uglavnom korjenasto. Kako nisam imala brasno od manioka da napravim farofu, zamjenila sam je psenicnim mekinjama koje su nestvrano slicnog okusa i teksture. U Berlinu, u mojoj blizini, nema da se kupi onih velikih banana za kuvanje, pa sam za slatkocu dodala susenu brusnicu. Kako bih zacinila sve dodatnim vitaminima u recept sam svrstala suncokretove i konopljine sjemenke i prekrila sve svjezim klicama. Mokeka je mjesavina brazilske i portugalske kuhinje koja moze piti napravljena i u Berlinu. Ona prezentuje bezgranican transformativni potencijal hrane, od kojeg mozemo da naucimo dosta toga! Ne postoji njihova hrana i moja hrana. Postoji samo hrana. I postoji samo mi.

Mokeku sam servirala porodici i prijateljima. Ona nas je zasitila i zadovoljila. A mene do vrha ispunila zahvalnoscu.

moqueca7

Brazilska mokeka u Nikolininom stilu

Sastojci (za 4 osobe):

1/2 manje Hokaido bundeve, izrezane na kocke velicine oko 2 cm
3 srednja batata, izrezana na kocke velicine oko 2 cm
6 mrkvi (ja sam pronasla u radnji mrkvu u raznim bojama, ali uzmite ono sto imate), izrezane na kolutove velicine oko 1,5 cm.
3 luka, izrezana na cetvrtine
3 cesnja bijelog luka, sitno isjeckana
1 malo pakovanje mlijeka od kokosa (250 ml)
3 kasicice kurkume u prahu
1 kasicica kumina u prahu
1 kasicica korijandera u prahu
2 kasike suncokretovih sjemenki
2 kasike susene brusnice
kasika ghija ili kokosovog ulja za podmazati tavu
so i biber po vasem ukusu

Prekrijte sve sa:

2 kasike sjemeki konoplje
punom sakom svjezeg korijandera
punom sakom svjezih klica (ja sam koristila repine klice)

Posluzite uz:

400 g kuvane, integralne rize
izrezanim avokadom (opcionalno)
psenicnim mekinjama
sa malo limunovog soka

Uputstvo:

1. Pripremite povrce. Operite ga i izrezite po gornjim uputama. Potrudite se da ne izrezete povrce na premale komade. U velikoj i dubokoj tavi zagrijte ghi ili kokosovo ulje. Dodajte bijeli luk, kurkumu, kumin i korijander u prahu. Promjesajte i przite oko 1 minut. Dodajte povrce u tavu i sve dobro promjesajte, da se zacini sjedine. Dodajte 100 ml vode, pokrijte tavu odgovarajucim poklopcem i dinstajte sve na umjerenoj temperaturi oko 10ak minuta. Po potrebi dodajte jos malo vode.
2. Smanjite temperaturu na nisku, uklonite poklopac i prelijte povrce kokosovim mlijekom. Kuvajte na slaboj vatri dok povrce ne omeksa, ali ga nemojte prekuvati (jos 5 min.)
3. Sklonite tavu sa vatre i prekrijte povrce sa svjezim klicama, konopljinim sjemenkama i svjezim listovima korijandra. Posluzite uz rizu, mekinje, avokado i malo limunovog soka.

This entry was posted in Common, Recipes and tagged , , , , , . Bookmark the permalink.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>