Nikolina u zemlji cuda: Ragu od pecurki

Fungi1

“…Oh, jadna ja! Umalo  zaboravih da opet moram da porastem! Čekaj – kako li ću to postići? Vjerovatno bi trebalo da da pojedem ili popijem štogod. Ali, veliko je pitanje šta.”

Veliko pitanje i jeste bilo: šta? Alisa pregleda cvijeće i vlati trave, ali ne vidje ništa što bi u ovoj prilici moglo izgledati kao nesto što bi trebalo da pojede ili popije. U blizini je rasla jedna velika pečurka, otprilike njene visine. Alisa zaviri pod pečurku, pogleda na jednu pa na drugu stranu, zaviri i iza pečurke i dosjeti se da bi mogla pogledati ima li šta na njoj. Prope se na prste i pogleda iznad pečurkinog ruba i tog istog časa oči joj se susretoše sa očima jedne velike plave gusjenice koja je skrštenih ruku sjedila na samom vrhu pečurke i mirno pušila na dugu nargilu, ne obraćajući  pažnju ni na Alisu,  niti na bilo sta drugo.

Fungi2

Gusjenica i Alisa su se neko vrijeme šutke promatrale. Naposljetku Gusjenica izvadi nargilu iz usta i obrati joj se otegnutim, sanjivim glasom:

“Ko si ti?”, zapita Gusjenica.

Ovakvo započinjanje razgovora nije djelovalo baš ohrabrujuće. Alisa odgovori prilično stidljivo:

“Ja – ja – jedva da to znam, gospođo – ali bar znam ko sam bila kada sam jutros ustala, no čini mi se da sam se od tada već nekoliko puta promijenila.”

Fungi4

“Šta hoćeš time da kažeš?”, zapita Gusjenica strogo. “Budi jasnija!”

“Nažalost, ne mogu biti jasnija, gospođo,” reče Alisa, “jer kao što vidite ja nisam ja.”

“Ja to ne vidim”, reče Gusjenica.

“Bojim se da se ne mogu izraziti jasnije”, odvrati Alisa vrlo učtivo, jer, prvo i prvo, ni ja sama to ne razumijem. Prava zabuna nastane u glavi kada u jednom jedinom danu promijeniš toliko veličina.”

“Ne nastane” reče Gusjenica.

“Pa možda vi to još niste osjetili”, reče Alisa. “Ali kad se preobratite u čauru – a tako će, znate, morati da bude jednog dana – a poslije toga u leptira, vjerujem da ćete se osjećati malo čudno, zar ne?”

“Nimalo”, reče Gusjenica.

“Pa možda vi drukčije osjećate”, reče Alisa. “Ali ja znam da bi meni to bilo vrlo čudno.”

“Tebi!” reče Gusjenica prezrivo. “A ko si ti?”

I to ih opet vrati na početak razgovora. Alisa se ljutnu što Gusjenica stavlja tako kratke primjedbe, protegnu se što je više mogla u visinu i reče vrlo ozbiljno:

“Mislim da bi vi prvo trebalo meni da kažete ko ste VI”.

“Zašto?”, Gusjenica će.

I ovo pitanje zbuni Alisu. I kako se nije mogla dosjetiti nikakvog zgodnog razloga, i kako je Gusjenica po svemu sudeći bila vrlo loš volje, ona se okrenu i pođe.

“Vrati se!”, viknu Gusjenica za njom. “Imam nešto važno da ti kažem!”

Izgledalo je da ovo uistinu nešto obećava. Alisa se okrenu i vrati.

“Moraš naučiti da se savlađuješ!”, dobaci joj Gusjenica.

“Je li to sve?”, reče Alisa prigušujući svoj gnjev što je bolje umjela.

“Nije”, reče Gusjenica.

Fungi5

Alisa pomisli da bi mogla i popričekati, jer i tako i tako nema šta da radi a, najposlijetku, možda će joj ova i kazati nešto što vrijedi čuti.

Nekoliko trenutaka je Gusjenica odbijala dimove bez riječi, ali najzad raskrsti ruke, ponovo izvadi iz usta nargilu i reče:

“I tako ti misliš da si se promijenila, je li?”

“Nažalost, jesam, gospođo”, reče Alisa. “Ne pamtim kao što sam pamtila – i ni deset minuta ne mogu da zadržim istu veličinu!”

“Šta ne pamtiš?”, zapita Gusjenica.

“Pa, eto, probala sam da recitujem ‘Gle, malene pčelice’ ali ispalo je drugačije!”, odgovori Alisa vrlo tužno.

“Recituj ‘Star si, oče Viljeme'”, reče Gusjenica.

Fungi6

Alisa skrsti ruke i otpoče:

“Star si, oče Viljeme”, sin se javi, “I kosa ti je sva sijeda
Pa ipak stalno dubiš na glavi,
zar u tvojim godinama to tebi treba?”

“Kad mlad sam bio”,
otac je odgovor imao spreman,
“Da ću povrijediti mozak, plaših se jadan, Al’ sada, kad siguran sam da ga nemam, Dubim na glavi iz dana u dan.”

Star si”, opet će mladić,
“kao što već rekoh,
I ugojio si se baš dosta,
A da se prevrćeš preko glave
maločas te zatekoh,
Reci, kako tako gibak osta?”

“Kad mladić bijah”, reče mudrac,
zabacivši kovrdže sijede,
Očuvah gipkost, znaš,
Zahvaljujući mašti ovoj baš
– jedan šiling dođe za kutiju.
A šta veliš – da ti prodam koju?”

“Star si”, reče mladić, “
i zubi su ti isuviše slabi,
tugo moja.
Da bi mogli pregrist šta tvrđe od loja,
Pa ipak gusku sa kostima smaza
bez po muke,
Zar nije čudno da ti to tako ide od ruke?”

“Kad mlad sam bio”, reče otac,
“volio sam pravo
I svaku stvar sa ženom sam raspravlj’o.
To, vidiš, očvrsnu vilice moje
I ta snaga, eto sve dosada traje.”

“Star si”, sin će opet, “
i teško bi se vjerovalo sad
Da ti je oko oštro k’o nekad.
Pa ipak si navrh nosa jegulju balansirao
Kako si tu silnu vještinu stekao?”

“Odgovorih na pitanja tri,
više me ne gnjavi,
Važan se ne pravi!
Zar cijeli dan da slušam besmislice?
Gubi se dok nisi sletio niz stepenice!

Fungi7

“To nisi dobro odrecitovala!”, reče Gusjenica.

“Bojim se da je tako”, reče Alisa bojažljivo. “Neke su se riječi izmijenile.”

“Ne valja od početka do kraja”, reče Gusjenica odlučno, i nekoliko trenutaka zavlada tišina.

Prva progovori Gusjenica.

“Kolika želiš da budeš?”, zapita.

“Nisam probirljiva u pogledu veličine”, odvrati Alisa žurno,”samo nikom nije pravo da se mijenja tako često, znate.”

“Ne znam”, odgovori Gusjenica.

Alisa ne odgovori. Još joj niko do sad nije toliko protivrječio, i ona osjeti da gubi strpljenje.

“Jesi li zadovoljna sadašnjom zadovoljna?” zapita Gusjenica. “Pa voljela bih da sam malo veća, gospođo, ako nemate ništa protiv”, reče Alisa. “Visina od osam centimetara je tako bijedna!”

“To je divna visina!”, odbrusi Gusjenica uspravljajući se. (Imala je tačno osam santimetara.)

“Ali ja nisam navikla na nju”, pravdala se jadna Alisa žalosno. I pomisli: “Samo kad se ne bi svi vrijeđali tako lako!”

“Vremenom ćeš se naviknuti”, odsiječe Gusjenica, stavi nargilu u usta i nastavi da puši.

Fungi8

Alisa je sad strpljivo čekala da se Gusjenica umilostivi pa da progovori. Koji trenutak kasnije Gusjenica izvadi iz usta nargilu, jedanput-dvaput zijevnu i strese se. Onda siđe sa pečurke i otpuza u travu dobacivši onako usput:

“Ako jedeš s jedne strane, postaćeš viša, a s druge, manja!”

“S jedne strane čega? S druge strane čega!” premišljaše Alisa.

“Pečurke”, reče Gusjenica baš kao da je to pitanje Alisa glasno izrekla. I već sljedećeg trena se izgubi.

Jedan časak Alisa je zamišljeno gledala u pečurku, nastojeći da odgonetne koje su to dvije njene strane. Ali pošto je pečurka bila potpuno okrugla, nije bilo lako. Naposljetku ispruži ruke, obgrli pečurku koliko god je to mogla, i svakom rukom sa njenog ruba odlomi po jedno parče.

“E, sad koje je koja?”, upita se i gricnu malo od parčeta iz desne ruke da vidi šta će biti. Već idućeg trena osjeti odozdo žestok udarac u bradu. Izgleda da je bradom udarila o nogu!

Prestravi se od ove nagle promjene, ali osjeti da nema vremena na pretek, jer se brzinom munje smanjivala. Zato se brže bolje prihvati drugog parčeta. Ali noga joj je toliko pritiskala bradu, da jednostavno nije mogla otvoriti usta. Najzad joj to pođe za rukom i ona uspije da proguta mrvicu od parčeta iz lijeve ruke.

Fungi9

“Evo, glava mi je najzad slobodna”, reče Alisa s radošću koja se već idućeg trena pretvori u užas, jer nikako nije mogla da vidi svoja vlastita ramena. Jedino što je mogla vidjeti kad je spustila pogled, bio je strašno dugačak vrat. Izgledalo je da se poput kakve stabljike uzdiže iz mora zelenog lišća što se steralo daleko ispod nje.

“Kakvo li je ovo zelenilo?”, zapita se Alisa.

“I gdje su mi se djenula ramena? Oh, jadne moje ruke, kako to da ne mogu ni vas da vidim?”

Mahala je rukama, ali se ništa ne dogodi. Samo daleko zeleno lišće malo zatreperi.

I pošto nije bilo nikakve nade da će moći podići ruke do glave, Alisa pokuša da do njih spusti glavu, i sa oduševljenjem zapazi da joj se vrat lako pomiče u svim pravcima, kao kakva zmija. I baš kad joj pođe za rukom da ga svega ispresavija u jedan divan cik-cak, i kad htjede da zaroni među lišće – a shvatila je da to lišće nije ništa drugo do lišće na krošnjama drveća ispod kojeg je hodala –  neko oštro pištanje je natjera da se žurno povuče. Jedna velika golubica joj se zaletjela u lice i snažno je udarala krilima.

“Zmijo!” vrisnu Golubica.

“Ja nisam zmija!”, odvrati Alisa srdito. “Pusti me na miru!”

“Kažem ti, zmijo!”, ponovi Golubica, ali mnogo blaže i samo što ne zajeca. “Sve sam pokušala, ali njima, izgleda ništa ne valja!”

“Nemam ni pojma o čemu ti to govoriš”, reče Alisa.

“Probala sam među žilama drveća, probala na obalama i probala u živicama”, nastavi Golubica i ne slušajući je. “Ah, te zmije! Ne možeš im ugoditi!”

Alisa se sve više i više snebivala, ali je uviđala da nema nikakvog smisla da išta govori sve dok Golubica ne završi.

“Kao da nemam dosta muke noseci jaja”, reče Golubica, “već moram i dan i noć biti na oprezu zbog zmija! Eto, ove tri nedjelje nisam ni oka sklopila!”

“Vrlo mi je žao što ti ne daju mira”, reče Alisa koja je počela da shvata šta Golubica hoće da kaže.

“I baš kad sam se smjestila na najvišem drvetu u šumi”, nastavi Golubica, podižući glas do piska, “i baš kad sam mislila da ću ih se najzad osloboditi, morala si se dovijugati s neba! Uf, zmijo!”

“Ali ja nisam zmija, kažem ti!”, reče Alisa. “Ja sam – ja sam…”

“Hajde, šta si?”, reče Golubica. “Vidim da hoćeš da smutiš nešto!”

“Ja sam – ja sam mala djevojčica”, reče Alisa prilično neuvjerljivo, jer se sjeti koliko se puta danas promijenila.

“Bogami, lijepa priča!”, reče Golubica sa najdubljim prezirom. “U životu sam vidjela puno djevojčica, ali nikada nijednu sa tolikim vratom! Ne, ne! Ti si zmija! I nema nikakvog smisla da poričeš. Sigurno ćeš mi sada kazati kako nikad nisi okusila nijedno jaje!”

“Jaja sam jela, naravno”, reče Alisa koja je bila vrlo istinoljubivo dijete. “Ali djevojčice jedu jaja koliko i zmije, znaš.”

“Ne vjerujem u to”, reče Golubica. “Al’ ako jedu, onda su i one neka vrsta zmija, to je jedino što mogu da kažem.”

Bilo je to toliko novo za Alisu da je časak, dva šutjela. Na to Golubica dodade:

“Tražiš jaja, vrlo dobro to znam. I svejedno mi je jesi li djevojčica ili zmija.”

“Meni nipošto nije svejedno”, reče Alisa žurno. “Ali ja slučajno ne tražim jaja. A i da tražim, ne bih uzimala tvoja. Ne volim prijesna jaja.”

Fungi10

“Onda, gubi se odavde!”, reče Golubica mrzovoljno i opet se namjesti u gnijezdu. Alisa se šćućuri između drveća kako je najbolje znala i umjela, jer joj se vrat zaplitao među granje i svaki čas je morala zastajati da ga otpetljava. Poslije nekog vremena dosjeti se da u rukama još uvijek drži komadićke pečurke i vrlo oprezno prionu na posao, grickajući prvo jedan pa onda drugi, i pri tom je čas rasla a čas se smanjivala, sve dok joj ne pođe za rukom da dođe do svoje uobičajene visine.

Već toliko dugo nije bila ni blizu svoje prave veličine, da joj se u prvi mah to učini čudno. Ali za nekoliko časaka se naviknu i kao i obično poče da razgovara sama sa sobom.”Eto, pola mog plana je sad ispunjeno! Uh što me zbunjuju sve ove promjene! Nikad nisam sigurna kakva ću već sljedećeg trenutka biti! Uostalom, došla sam do svoje prave veličine. Sad treba da odem u onu lijepu baštu – da mi je znati kako li ću to izvesti? “Rekavši to, izbi na neku čistinu i na njoj ugleda kućicu visoku nešto više od jednog metra. “Živio ko mu drago u njoj, ne bi valjalo da se pred njima ovolika pojavim.  Premrli bi od straha!” Zato opet poče da gricka komadić iz desne ruke, dok se ne smanji do visine od kojih dvadesetak centimetara.

***

Carolija u pecurkama

Fungi11

Ragu od pecurki serviran sa pireom od krompira ili palentom

Sastojci (za 2 osobe):

100 g bukovace
100 g šampinjona
100 g shiitake pecurki (ili drugih, koje su vam dostupne)
1 luk, isjecen na tanke lespirice
2 cesnja bijelog luka, sitno isjeckanog
2 kašike umaka od soje (ja sam koristila tamari)
1 kašicica jabukovog sirceta
10 grancica svjeze majcine dušice
5 listova svjeze kadulje
malo ghee-a ili kokosovog ulja bez arome (ako nemate ni jedno ni drugo, onda puter)
1 dl vode
1 kasika paste od sezama (tahini)
1/2 limuna, sok
50 g preprzenih oraha, grubo isjeckanih
so i biber po ukusu

Uputstvo:

1. Zagrijte rernu na 200 C. Orahe poredajte na pleh i przite ih u rerni samo nekoliko minuta, tek da zamirišu. Izvadite orahe iz rerne i ostavite da se ohlade, pa ih onda isjeckajte.
2. Nemojte prati pecurke! One upijaju vodu kao spuzva, pa ako zelite da vase pecurke ne izgube sav ukus- nemojte ih prati u vodi. Radije koristite cetku za povrce, ogulite pecurke ili ih ocistite krpom za sudje.
3. Izrezite pecurke na vece dijelove i ostavite ih sa strane.
4. U tavi zagrijte malo ghee-a ili kokosovog ulja (ili putra), dodajte lespirice luka i dinstajte ih oko 2 minute, ili dok ne omeksaju.
5. Luku dodajte pecurke i promjesajte kako bi se dobro sjedinile sa lukom. Potom dodajte bijeli luk, sos od soje, majcinu dusicu, kadulju, i jabukovo sirce. Przite sve jos 3 minute.
6. Gljivama dodajte 1 dl vode i na umjerenoj temperaturi dinstajte gljive dok voda skroz ne ispari. Bitno je da gljive ne dinstate predugo, vec da one zadrze svoju “gumenu” konsistenciju. Sklonite tavu sa sporeta.
7. U maloj zdjeli pomješajte kašiku sezamove kreme, limunov sok i kašiku vode. Promješajte sve dok ne dobijete glatak sos i njime prelijte gljive.
8. Dodajte orahe, so i biber, i posluzite preko jednostavnog pirea od krompira ili palente. Resept za palentu mozete pronaci ovdje.

Fungi12

Pire od krompira sa muškantnim orahom

Sastojci:

300 g krompira
1/2 kašicice svjeze narendanog muškantnog oraha (ili 1 kašicica muškantnog oraha u prahu)
1 kašicica putra (ili 1 kasika maslinovog ulja)
so po ukusu
1 dl mlijeka od bedema (ili mlijeka po vasem izboru)

Uputstvo:

1. Operite, ogulite i kuvajte krompir (u vodi ili na pari) dok potpuno ne omeksa.
2. U vecoj zdjeli kombinujte sve sastojke i rukom ili mikserom napravite glatak pire.

Fungi13

 

 

 

 

This entry was posted in Common, Recipes and tagged , , , , , , . Bookmark the permalink.

One Response to Nikolina u zemlji cuda: Ragu od pecurki

  1. thomas d. says:

    We have a lot in common as far as culinary taste–I love mushrooms. It’s nice to see a recipe that is based on mushrooms. Have you had Huitlacoche when you were in Mexico? it’s not exactly a mushroom but a fungus. I had it many many years ago, very delicious. Take care,

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>